Milan Zoričić: Studiranje '70.ih godina bilo je nekako opušteno , ležerno i nadasve društveno a ne kao danas . U stvari , to je bilo kontinuirano druženje uz povremene prekide za učenje.
A i Zagreb je bio drugačiji , nekako boemski, topliji. Grad poezije, teatra, umjetnosti u svakom pogledu. Mamio je sa svim snagama, 'ko bi odolio...
Ništa nismo propuštali, ni "Gavelu", ni bezbrojne izložbe, ni "Špicu", "Korzo", "Kavkaz","Pasaž", ni "Pulu" ni ribice u Jurišićevoj, ni matineju u SC-u, ni tenis na "Mladosti", ni izlaske u "Saloon" , "Karaku" i kaj ti ga ja znam...
Jedino što smo propustili to je - diplomirati u rekordnom roku.
Ali stvarno ničeg nam nije nedostajalo.
Jedino nam je falio Knin. To je bio grad koji je i te kako znao faliti.
Njegove kave u "Bobisu" kod Vinke, pa u "Trefu", Ćevapi u "Balkanu" kod Mome, "nožni na skalama, zaklonica na tvrđavi uz vino i gitare, pa Zidić, Bošket, "Partizan", u "Putniku" na mali gulaš, pa kupanja na Brzici i toga još i još. / pa ti studiraj.../
I zato smo morali često odlaziti brzim preko Bosne, osim ako ga nije bilo truckali smo se osam sati ličkim. Brzo bi se privikli na blagodati rodnog kraja i onda bi nam zafalio Zagreb , i tako godinama , gore -dole.
Nije nam stvarno bilo lako , bez obzira šta ko misli...

Foto i komentar Vesna Sinobad
Sa kninskih ulica, godina je 1940. ili 1941. god.

Peky, Đole i u pozadini Marinko.

Osim tebe Snježo poznajem i mušku ekipu. Sa ljeva su Branko-Keko Rašković, Draško Čoko, Tomislav-Ogi Mandarić i Nedjeljko-Čule Čeko.

Hadž, Antić, Kijo(?), Boro i Colja.